„Možda je najveći problem još uvijek poprilično ignoriranje hrvatskog SF-a od strane većine kritike, ali nažalost i publike“ Aleksandar Žiljak nagrađivani je hrvatski autor SF-a i fantasy naslova te samostalni umjetnik – ilustrator, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) i ULUPUH-a. Iako po struci magistar elektrotehnike, njegov životni put odveo ga je u druge, umjetničke vode te je kao autor kontinuirano objavljivao tekstove u domaćim i stranim publikacijama, diljem Europe i svijeta.

Aleksandar Žiljak Interliber

Aleksandar Žiljak

Osim spisateljskog rada, Aleksandar Žiljak bavi se i uredničkim (časopis za znanstvenu fantastiku UBIQ) te prevoditeljskim radom, a autor je i dva filmska scenarija koji još čekaju na ekranizaciju.

Ovaj višestruki dobitnik nagrada SFera prošle je godine bio posebno aktivan jer su mu u kratkom vremenu objavljena dva naslova – roman “Poseidonia” i zbirka priča “Tajna Grimiznog mora”.

Jednako kao i Vanja Spirin, s kojim smo razgovarali prije nekoliko dana, i s Aleksandrom smo popričali s obzirom na skorašnje gostovanje u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 24.01. na kojem će se čitatelji imati priliku upoznati s predstavnicima hrvatske SF scene.

Denis Vukosav: Što vas je privuklo SF i fantasy žanru?

Aleksandar Žiljak: Počeo sam čitati SF negdje u višim razredima osnovne – moj otac je bio veliki čitatelj SF-a – što mi je u ono vrijeme pomoglo, između ostaloga, učenju engleskoga. Odatle valjda ona početna ljubav za žanr. Kao pisca, fantastika me privlači jer mi omogućuje odmak od ove naše stvarnosti, ali mi istovremeno pomaže da o stvarnosti progovaram kroz SF metafore, kroz ekstrapolacije, kroz istjerivanje onoga što sad imamo u krajnost. Dobar SF uvijek je bio to – iskaz o stvarnosti, o sadašnjosti, o nama, kroz metafore nekih drugih svjetova, gradova, svemirskih putovanja, tuđinaca, robota …

Koliko je po vašem mišljenju SF scena razvijena u Hrvatskoj?

SF scena je u Hrvatskoj prilično razvijena, s obzirom na okolnosti, brojnost potencijalne publike, siromaštvo, itd. Hrvatski SF ima tradiciju još od godina iza Prvog svjetskog rata, a ozbiljnije od konca 1950-ih, te potom od sredine 1970-ih. Imamo dosta aktivnih pisaca, trenutno dva časopisa – SIRIUS B posvećen uglavnom prevedenim pričama, te UBIQ, koji objavljuje autore s prostora bivše Jugoslavije. Godišnje se objavi nekoliko žanrovskih romana. I, ono što je fenomen hrvatskog SF-a, imamo podosta konvencija, mjesta gdje se autori i ljubitelji žanra okupljaju. U usporedbi s mnogim bogatijim i većim zemljama u Europi, Hrvatska što se tiče SF-a stoji prilično dobro.

S kakvim se problemima susrećete?

Naravno da ima i podosta problema, neki od njih tiču se cjelokupnog hrvatskog izdavaštva, a neki su specifični za žanr. Možda je najveći problem još uvijek poprilično ignoriranje hrvatskog SF-a od strane većine kritike (one koja još postoji!), ali nažalost i publike. To zaziranje naše kritike i publike od naših autora SF-a nije od jučer, ali je problem koji još uvijek nije zadovoljavajuće riješen.

S obzirom da se bavite i ilustracijom, utječe li to na ono što pišete? U čemu više uživate?

Tematski, uglavnom ne. Naime, ja sam većinom prirodoslovni ilustrator. Međutim, moje zanimanje za divlji svijet može se pratiti u mom cjelokupnom spisateljskom opusu, u svim zbirkama priča (“Slijepe ptice”, “Božja vučica”, “Knjiga beštija” – check the titles, man!), te u oba moja romana, “Irbis” i “Poseidonia”. Također, moje su pisanje opisivali kao vrlo vizualno, iako mislim da to mogu u velikoj mjeri zahvaliti filmovima.

Što se tiče užitka: i jedno i drugo shvaćam kao posao. Ilustracija je možda intelektualno lakša, ide mi više nagonski. Pisanje je izazovnije, nisam jedan od onih koji samo bacaju riječi u tipkovnicu, dosta se tu radi, prerađuje, prekraja dok ne dođem do onog što želim.

Poseidonia Aleksandar Žiljak naslovnica

Poseidonia, Aleksandar Žiljak

Objavili ste dva svoja djela – roman “Poseidonia” i zbirku priča “Tajna Grimiznog mora” – u manje od mjesec dana. Je li vas to zapljusnuo val inspiracije?

Zapravo ne, ne radi se o nekoj božanskoj inspiraciji. Točno je da sam imao period kad sam pisao manje nego sada, pa onda nekoliko godina kad sam pisao vrlo malo ili ništa, a zadnjih godina pišem više i ambicioznije. Ali dvije knjige u mjesec dana su stvar okolnosti. “Tajna Grimiznog mora” je sastavljena iz kratkih priča od kojih su neke iz kasnih ’90-ih, a većina je objavljena zadnjih godina u časopisu “ABC tehnike”. Roman “Poseidonia” napisan je u kratkom vremenu, manje od godinu dana. A onda je sve bilo stvar nalaženja izdavača, posebno za zbirku, koja je bila pripremljena uistinu u relativno kratkom roku. No dobro, inače imam ambicija u što kraćem vremenu objaviti što veći broj knjiga. Mislim, pregazilo se pedesetu, starost je tu iza ugla, moram se žuriti.

S obzirom da je “Poseidonia” steampunk roman, a osobito zato što je to prvi rad tog SF podžanra u Hrvatskoj, za one koji manje poznaju terminologiju kako biste ukratko opisali što ga razlikuje od ostalih SF djela?

Steampunk je podžanr SF-a, odnosno alternativne povijesti, u kojem se pretpostavlja daleko veći napredak u tehnologiji parnog stroja negoli je to bio u ovoj našoj povijesti. Čini se da je on izrastao iz kiberpanka, a osnovni mu je prethodnik očito Jules Verne, te mnoštvo ostalih pisaca pustolovne fantastike s konca 19. i početka 20. stoljeća.

Vrijeme radnje steampunka općenito je 19. stoljeće, dakle period Prve industrijske revolucije i nakon njega, viktorijansko doba s obje strane Velike Bare (većina steampunka je naravno anglofona i anglocentrična). Vizualno, tu su velike metropole što se dave u dimu ugljena, a kroz i oko i između njih vozi sve što ide na paru, parni omnibusi, automobili, vlakovi, zračni brodovi i druge leteće naprave, parobrodi, podmornice … Potom su tu mehanička računala, po uzoru na Babbagove strojeve iz 1830-ih, zatim razni mehanizmi na navijanje, uključivo i automatone … Te stvari, često, baš kao i kod Vernea, ponekad su ekstrapolirane iz onoga čega je makar u pokusnom obliku ili u nikad ostvarenim skicama izumitelja bilo i u našoj povijesti. Jasno, tim steampunkerskim svijetom krstare razni pustolovi po uzoru na kapetana Nema, Robura, Allana Quatermaina, Sherlocka Holmesa, profesora Challengera i njihove pratitelj(ic)e i antagoniste. Tu negdje možda čuče i Watt i Edison i Tesla. Poneki autori svoje steampunk tekstove smještaju u poznate lokacije (London, Pariz, New York), drugi izmišljaju sve, zemljopis, povijest, sve, a ima steampunka koji je otišao još dalje u fantasy, ne samo ahistoričnošću svojih svjetova, već i otvorenim uvođenjem magije.

Tajna grimiznog mora Aleksandar Žiljak naslovnica

Tajna grimiznog mora, Aleksandar Žiljak

No, steampunk je postao i svojevrsna supkultura?

Da, steampunk je iz književnog podžanra izrastao u omanju supkulturu. Čitateljima i čitateljicama se dopalo hodati u odijelima i haljinama iz 19. stoljeća, pa sad mnogi ljubitelji rade raskošne kostime, s opremom, remenjem, korzetima, torbama, zaštitnim naočalama i maskama, alatima, priborom, oružjem, itd.

Naravno, ima i steampunk filmova (za početak, tu se može s naknadnom pameću ugurati bilo koja ekranizacija Vernea), anima, mangi, igara, itd. Kao što rekoh, prava mala supkultura.

Ono zašto mene steampunk zanima je, međutim, nešto drugo. To zlosretno 19. stoljeće. Jer, mi danas, u 21. stoljeću, ne živimo posljedice 20. stoljeća, već upravo 19. stoljeća! Još gore, svjedočimo pokušaju povratka ljudskog društva u 19. stoljeće!

Podsjetimo, to je stoljeće u kojem je raspojasani kapitalizam bio na vrhuncu, i ono što se sada događa vidim upravo kao projekt kapitalizma da okrene kotač povijesti natrag na odnose iz 19. stoljeća, u vrijeme divlje eksploatacije, bez tri osmice, bez sindikata, bez socijalne države, uz sve glasnije osporavanje građanskih prava i uz monstruozna oružja masovnog uništenja i totalitaristička sredstva elektronskog prisluškivanja, nadzora i praćenja.

Devetnaesto stoljeće bilo je obilježeno i idejama u društvu preslikanim u književna djela koje su se kasnije pokazale više ili manje pogrešnima. Dijelite li to mišljenje?

U 19. stoljeću bujale su rasističke teze, da bi se opravdalo kolonijalnu eksploataciju drugih kontinenata. Te teze su se spretno i spremno zaogrnule u učenjačke toge tad još mlađahnih prirodnih znanosti na valu darvinističkih previranja, kad se razgovaralo koji je narod gdje na evolucijskom stablu života, drugim riječima tko jeste, a tko nije čovjek, pa ga se može slobodno istrijebiti ako to zahtjeva opstanak bijele rase. Nažalost, nije se samo razgovaralo. Podsjetit ću na Indijance, Tasmance, narod Herero – narode nad kojima je bijeli čovjek proveo genocid. Podsjetit ću na koljačke metode kojima se pljačkalo po Kongu i drugdje po Africi, Aziji i Južnoj Americi. Ako se tome doda antisemitizam, dobivamo idejnu preteču nacizma. Hitler je samo pokupio ono što je već bilo debelo ukorijenjeno u glavama, i to ne samo u Njemačkoj, već i u ostatku Evrope.

I marksizam je nastao u 19. stoljeću. Nažalost, marksizam je u praksi bio izvitoperen u staljinizam i post-staljinističke režime diljem svijeta, koji su potpuno iznevjerili Marxove vizije jednog boljeg i drugačijeg čovječanstva. Naravno da se danas po tim vizijama pljuje, to je sasvim u skladu s težnjama trenutno vladajućih garnitura. S druge strane, upravo se marksizam sve više i više priziva kao teorijski temelj izlasku iz stanja u kome se nalazimo, a koje vodi do propasti ljudskog roda i kralježnjačkog života kakvim ga znamo. Nažalost, još uvijek ne vidim snage potrebne da taj izlazak, taj pomak u nešto novo, stvarno i izvedu. Radnički proletarijat 19. stoljeća je očito imao daleko veći revolucionarni potencijal, i valjda treba čekati da svi završimo kao prekarijat, pa da se stvari počnu kretati u jedinom mogućem smjeru – revolucionarnom.

Nadalje, mnogi će reći kako je naša današnja povijest rezultat Drugog svjetskog rata. I to je upravo to, jer Drugi svjetski rat u velikoj je mjeri sudar dvaju načina razmišljanja, dvije ideologije, nacizma i komunizma (u Staljinovoj interpretaciji, ali dobro), koje svoja ishodišta imaju baš u vrijeme steampunka!

Da zaključim, možda ima smisla u steampunkerskoj ekstrapolaciji 19. stoljeća tražiti izlaz iz krize 21. stoljeća. To je donekle i tema mog romana “Poseidonia”, čime se nastavljam na radikalno antikapitalističko razmišljanje u svom prvom kiberpank romanu “Irbis”.

Odakle ideja za “Poseidoniu”?

“Poseidonia” je nastala iz priče “Der Eisendrache”, u kojoj junakinje, dvije vješte lupežice i istovremeno ljubavnice, s izložbe oružja otimaju prototip metalne letjelice-mahokrilca. Ta priča uvrštena je u roman kao drugo poglavlje. Jednostavno sam smatrao da mi te dvije junakinje, Irena Orletz i Belinda Meredith, ne bi trebale ostati zarobljene samo u 10 kartica jedne priče. Inače, ima tu sigurno Julesa Vernea, Jamesa Bonda i Jamesa Camerona, viktorijanskog erotskog romana, kriptozoologije, zanimanja za povijest zrakoplovstva, svega po malo.

Prvi steampunk roman u Hrvatskoj, prva SF antologija “Ad astra”, zvuči ambiciozno. Možete li podijeliti s nama kakvi su daljnji planovi?

Trenutno, kad ne prevodim, radim na romanu pod radnim naslovom “Zagonetka Zmajskih otoka”. To bi trebao biti više akcioni omladinski SF roman, podžanr izgubljene kolonije, vidjet ćemo. Potom idem opet u malo žešće vode s post-apokaliptičnim romanom “Ndanabova djeca”. Dalje nisam razmišljao, ovo bi me trebalo zabavljati sljedeću godinu-dvije.

Svoje priče sami prevodite na engleski i objavljujete u brojnim zemljama – Njemačkoj, SAD-u, Argentini, Danskoj… Kakvi su povratnih rezultati, koliko je teško probiti se u svijetu?

Aleksandar Žiljak sjedi za stolomZapravo, i ne tako teško, ali engleski je lingua franca SF-a i bez njegovog poznavanja nema proboja. Ono što nije objavljeno u zemljama engleskog govornog područja, prevođeno je s engleskog (na njemački, talijanski, francuski, rumunjski, grčki, hindi, kineski …). To nije najbolje rješenje (prijevod prijevoda), ali je u uvjetima sveopće besparice jedino moguće.

Ako ste u stanju ponuditi suvisli tekst na suvislom engleskom, onda proboj i nije nemoguć. Ima časopisa, ima antologija, razni oblici elektronskog izdavaštva (e-knjige i POD naslovi) proširuju tržište, ali za sada su sve to male naklade, koje najčešće nemaju široku publiku. A sad, kad bih ovdje citirao što su mi sve rekli za moje priče, postalo bi mi malkice neugodno… Uostalom, nisam jedini domaći autor koji objavljuje na engleskom.

Pišete li isključivo ono što biste i sami čitali ili slušate i publiku?

Ovo je pomalo bolno pitanje. Naime, ja zapravo ne znam tko je moja publika. Ja ne znam što ona misli o mojim tekstovima općenito. Imam nešto povoljnih recenzija, u redu, ali kod nas nema dvosmjerne diskusije o napisanome. Mi pisci pišemo, a da zapravo izvan kruga prijatelja i poznanika ni ne znamo čita li nas tko i što tko misli o tome što je pročitao. Drugim riječima, meni se publika ne javlja, pa nemam koga ni slušati. Pa onda pišem što me volja. A to je zapravo i najbolje.

Kakve knjige vi čitate? Možete li nam preporučiti neku dobru knjigu ili autora?

Čitam što-šta. Ne bih preporučivao neki naslov niti autora. Samo bih preporučio da se čita. Ponekad je čak i telefonski imenik zanimljiviji od onoga što daju na TV.

Kupite knjigu POSEIDONIA

Poseidonia

Photo: Aleksandar Žiljak privatni arhiv

Preuzeto sa: http://citajme.com/aleksandar-ziljak/