Sudeći po vizionarskom pisanju, stilu i ritmu Stevanovog pisanja i njegove vizije naše sutrašnjice, ovo bi se moglo svrstati u antologijski roman moderne distopijske književnosti, pravim nastavkom Orvelove ’84.

Ne postoje tu, u tom svijetu pozitivna ni negativna strana, pozitivci i negativci, svi su oni u tom vrtlogu sivila i tmine. Čak je i glavni lik razulareni i vulgarni pokvarenjak, konformista režima, špijun i potkazivač.
Djelo koje diše nekim svojim ritmom, ima se osjećaj kao da su svi likovi karikature samog sebe.

Vehabizam urla i riče nad bolnim ranama svojih žrtava. Urla od zadovoljstva, onog iskonskog demonskog, morbidnog, zvijerskog, zločinačkog i krvožednog.
Ovo izuzetno djelo je katarza, stanja savremene politike, predviðajući zgarišta, Sodomu i Gomoru napisana iz objektivnog ugla nepristrasnog posmatrača.
Nada se na kraju, usprkos svemu, ipak ukazuje. Ali da li je odveć kasno? Ne bih rekao. Ovo djelo drsko i bez milosti strgava maske demonima i lažnim mesijama, prikazujući ih u svom pravom svijetlu. Djelo ne ostavlja nikakvih nedoumica. Izvjesni šovinizam koji se ispočetka provlači kroz djelo, nije baš to kako ga pisac predstavlja i opisuje, stavljaući se u prvo lice jednine. Teško je, naime, razabrati prave bisere od lažnih u tmini i dimu groznih vatri. Demoni su tu, vladaju nama na najpodmukliji, najsuroviji, naj licemijerniji način i valja se pobrinuti za to.
Svakako, jedno od Stevanovih boljih djela.
Visoko preporučujem ovo raskrinkavanje neofašizma u svim oblicima i na kraju ne mogu se oteti utisku krajnjeg dobročinstva pisca, koji nas vuče i govori: Ljudi, svijetlo nije gdje gore vatre!
Pročitajte i skinite vlastitu koprenu s lica.
Izuzetno djelo, zaslužuje više, mnogo više pažnje, nego što je do sada imalo.
A izgleda da će se to i desiti.
Edhem Tanović