MOKROPOLJSKE MAGLE
MOKROPOLJSKE MAGLE

Autor ovog romana je književnik Šahdo Bošnjak, pripovjedač i pjesnik, za koga se sa sigurnošću može svjedočiti da je u velikoj mjeri prirodno obdaren za književno stvaranje, umjetnik koji stvara svoja umjetnička djela gotovo čitav ljudski vijek. Kao u Pričama iz hiljdu jedne noći, on maštom potkiva i prošiva realnost, vezući sitan zlaćani vez od ljubavi i mržnje, od nade i propasti, od sreće i nesreće, od volje i nevolje.

Njegovi likovi u romanu Mokropoljske magle, slobodno se može reći da su vječno živi i besmrtni. Oni su naprosto dodirljivi; dok pred vašim očima radnja priče teče, čini vam se da su toliko živi da i bukvalno osjećate njihov dah. Oni su, zapravo, svi mi; oni su, ustvari, i sam autor, zato što ne možete lik oživjeti riječima ako niste barem dio njega doživjeli i u stvarnom životu. Šahdo je stilski formiran pisac, koji ima široku, veliku dušu, u koju je stalo veliko i bogato životno iskustvo. S obzirom da su mu najčešće zastupljene socijalne teme, da se zaključiti koliko teška i gorka je bila njegova životna staza. A kako je ljubav najčešće zastupljena emocija u njegovim djelima, lahko je zaključiti koliko ovaj pisac voli djecu, ljude, život, ljudsku dobrotu i svijet, kakav je takav je, u kome živimo. Pisac svoja ogromna životna iskustva unosi i u svoje likove, tako je i u ovom romanu, u kome su svi likovi fenomenalno prikazani, u maniru starih pisaca-majstora s ovih naših prostora. Nijedan lik nimalo ne štrči, i svi su na pravom mjestu. Ne znam od kog lika prije da krenem. Da li od glavnog lika Sejfule Pivića, koji je zaista fenomenalno, umjetnički i majstorski urađen. Sve nijanse glavnog junaka u njemu su donesene kako valja, snažno i uvjerljivo. Drugi po važnosti lik je Zuhra Sultanić, kao i Sejfula, tragičan lik, a njena tragična krivnja je u tome što je zavoljela Sejfulu, koji nema onaj društveni status što ga ima njena porodica, ni po porijeklu, ni po imetku. Njena sudbina je, kako ona kaže, u sljedećem: udati se za Sejfulu i negdje pobjeći s njim, oduzeti sebi život, ili se sahraniti i prije stvarne smrti – živa. I treći po važnosti lik, Velija Budžaklić,  naslikan je, rekao bih, maestralno, što naročito dolazi do izražaja u završnim scenama ovog izvanrednog romana. On je bezumni zlikovac, koji zbog sebičnosti, taštine i monstruoznosti smatra da može po vlastitoj želji odlučivati o ljudskim sudbinama. Adem Pivić, ma koliko izgledalo da je sam kriv za sve nesreće koje mu se dešavaju, ipak je više nesretna i reklo bi se tragična ličnost. A njegova nesreća je upravo u tome što je u životu uvijek išao linijom manjeg otpora. To ga je dovelo do tragičnog kraja. Ali, on je svjestan svojih grešaka pa je baš zbog toga često i pokajnik. Autentičnost je ono što uglavnom nosi likove u svim epskim književnim djelima, a ta autentičnost je jasno izražena kod svakog Bošnjakovog junaka. Tako je i s Ruskinjom Galinom, koja je u djelu nosilac pohotne iskvarene strasti, razvratnica i samo još jedan pripadnik ruskog talasa izbjeglica prispjelih s bjelogardejcima nakon Oktobarske revolucije. Ona i govori maternjim, ruskim, jezikom te njenu autentičnost treba naročito podvući. I to je prva energija, koja vas prožima dok čitate Bošnjakov roman.

Druga energija, koju djelo posjeduje je jasno povučena crta između dobra i zla, te vječita borba između ta dva entiteta unutar svakog lika ponaosob. Mokropolje je malograđanska sredina, sklona svakojakim predrasudama. Tim predrasudama mnogo više robuje plemićki stalež, age, begovi, gazde, bogataši uopće, dok siromašni stalež, takozvana raja, manje pati od te bolesti i mnogo češće su žrtve tih naslijeđenih predrasuda. Bogataši imaju materijalna dobra, titule, ugled i moć, a siromasi su samo sluge bogatima, jedva životare, sanjaju o boljem životu, ali sa slabim stvarnim izgledima da ikada i dokuče taj bolji, sretniji, čovjeka dostojniji život.

Autor nas vješto upoznaje s glavnim likom Sejfulom. Tako roman počinje na mjestu gdje je, po logici stvari, kraj već naslutiv. Ali, zbog retrospektivnog reda kazivanja, klupko priče vrlo brzo počinje da se odmotava unazad, tako što se glavni junak Sejfula sjeća redom događaja iz svog minulog života. Vrlo brzo uočit ćemo kako se djelo zapravo samo zapliće. Svakako čitalac od tog trenutka više nema želju da se odvoji od priče. Jer u tom času on se već nalazi u Mokropolju, u mokropoljskim mehanama, a domalo i u Sarajevu. Toliko se saživljavajući s likovima i njihovim sudbinama, kroz glavu čitaoca nerijetko mine želja da neke scene popravi, preokrene u smislu dešavanja, da naprosto ima neodoljivu želju da ispravi nepravdu i popravi kraj – u korist nedužnih a nesretnih tragičara Sejfule i Zuhre. I upravo to je ta treća energija, koju u sebi sadrži ovo djelo. Uzgred, treba reći da svaki lik nosi u sebi svu snagu unutrašnje borbe. Ako su te unutarnje borbe izvanredno uspješno dočaravale likove Sejfule i Zuhre, kao glavnih junaka ove tragične priče, onda je lik Velije, glavnog zloće u romanu, dočaran fascinantno, do posljednjeg njegovog daha. Dok tako čitate o Veliji, njegovim unutrašnjim razmišljanjima, a zatim i monstruoznim djelima, dobijate poriv da mu sami stanete na put i da tako ne dozvolite zlu da trijumfuje.

Ovaj roman je, bez sumnje, i svjedočanstvo o jednom prohujalom vremenu: običajima, ašikovanju, raznim aspektima života tadašnjeg čovjeka, te posebno o svekolikoj borbi sirotog čovjeka za nasušnu koru hljeba u ovom surovom svijetu. Usto, fabula romana je vremenski smještena u period između dva svjetska rata što, uz znalački obrađene likove, povećava autentičnost, odnosno originalnost. Ovo djelo može se u podnaslovu nazvati i: Tragedija jedne velike ljubavi, ili: Bosansktragična ljubavna priča. Pa ako neko sad pomisli da je ova tema zaključena s neprolaznim djelom: Romeo i Julija, te da se o tragičnim ljubavima više nema šta napisati, autor će ga brzo razuvjeriti, već pri prvim redovima. Zato što ovo nije Italija iz razdoblja romantizma. Ovo je nesvakidašnja storija iz Bosne na početku dvadesetog vijeka. I utoliko nam je svima bliža i opipljivija.

I na kraju ove moje, nažalost, šture analize, kažem šture – zato što bi se o ovom vrijednom književnom djelu imalo još mnogo toga kazati, jedan uzgredan zaključak. Od ovog, umjetnički veoma kvalitetnog, djela mogao bi se bez većih problema napraviti i dobar scenario za igrani film, filmsku seriju ili pozorišnu predstavu. Vjerujem da bi djelo urađeno po takvom scenariju imalo velikog uspjeha, ne samo u lokalnim okvirima – već i mnogo šire.

Nikola Ivković